Moja Mateja ima agresivan ADHD, vrijeđa me pred ljudima i ne može sama u školu. Ovo je naša priča

naslov-656x365

Ivanka Matić Taslak, gospođa iz Metkovića, detaljno o svojoj kćeri

Mateu sam rodila kada sam imala 24 godine. Sjećam se kako mi je medicinska sestra u rodilištu rekla da nikada nije vidjela novorođenče koje se prilikom presvlačenja okreće. Iz bolnice smo izišli nakon tri dana. Matea je odmah nakon ulaska u kuću demonstrirala svoj nemirni karakter. Stavila sam je u kinderbet, htjela sam nešto na brzinu pojesti. Međutim, moja beba nije prestala plakati. Smirila se tek kada sam je primila u ruke. Čim sam je ponovno pokušala spustiti u krevet, Matea je počela intenzivno plakati, odnosno vrištati.

Pomislila sam kako ovo neće biti dobro. Nisam znala da male bebe mogu biti ovako zahtjevne. Prvu noć probdjela sam uz Mateu. Neprestano sam je držala u rukama, pjevušila joj i mazila je po obrazima. Do jutra sam bila izmoždena, na rubu snaga. Mislila sam da neću izdržati ovaj tempo. Sljedećih godinu dana doslovno sam provela s Mateom u rukama. Konstantno sam bila neispavana i strašno iscrpljena. Izgledala sam kao zombi. Hodala sam gradom krvavih očiju.

Zbog čega je udarala glavom o kauč

Moj muž Ante tada je radio na Korčuli, ja sam ostala sama s bebom u Metkoviću. Pomagale su mi njegova mama i sestra. U jednom trenutku posumnjala sam kako s Mateom nešto nije u redu. Mora postojati razlog zašto nezaustavljivo plače. Druge žene uvjeravale su me da je Matea samo takav tip djeteta. Izrazito nemirna beba. Moram još samo malo izdržati. S vremenom će se sigurno smiriti. Četiri mjeseca nakon Mateina rođenja ponovno sam ostala trudna.

Matea Maslak snimljena u Metkoviću kada je imala osam godina
MATEA MASLAK SNIMLJENA U METKOVIĆU KADA JE IMALA 11 GODINA

Nisam paničarila da će druga beba biti jednako zahtjevna kao Matea. Realno, za to nisam imala vremena. Bila sam previše okupirana svojom prvom kćeri. Osim toga, nisam htjela razmišljati na taj način. Da kojim slučajem jesam, danas sigurno ne bih imala šestero djece. Petra se rodila kada je Matea imala 13 mjeseci. Bila je nevjerojatno mirno dijete. Stalno je spavala i rijetko je plakala. Totalna suprotnost svojoj starijoj sestri. Zbog toga sam bila užasno sretna. Mogla sam se posvetiti Matei koja je u međuvremenu prohodala. Morala sam pratiti svaki njezin korak.

Matea je stalno bila u nekakvom speedu. Trčala je na sve strane, neprestano vrištala, privlačila pažnju, razbacivala stvari po kući, bacala se po podu i udarala glavom o kauč. Jednom, kada je imala oko dvije godine, pred ručak se poželjela slatkiša. Upravo sam završavala juhu, a ona me pozvala k sebi. Pokazala mi je prema ormaru u kojem smo držali slatkiše. Znala sam što traži. Objasnila sam joj da će kekse dobiti poslije ručka. Uslijedila je grozna reakcija, jednostavno se bacila na pod i počela vrištati.

Razgovor kod psihologa

Pokušala sam je smiriti, odnosno preusmjeriti pažnju na neku slikovnicu, ali Matea je i dalje nezaustavljivo plakala. Smirila se tek kada je ostala bez zraka. Prijateljice su me kasnije uvjeravale da je Matea ustvari ljubomorna na mlađu sestru. Znala sam da to nije istina. Silno je voljela Petru. Uvijek me radoznalo promatrala kako joj mijenjam pelene. Često ju je mazila i pjevušila nekakve pjesmice. Sigurno nije bila ljubomorna. Nakon drugog rođendana njezini su ispadi postali sve učestaliji i intenzivniji. Više se nisam mogla nositi s njezinim karakterom.

“Često mi je znala izgovoriti ružne riječi. Obraćala mi se onako kako djeca ne smiju razgovarati sa svojom majkom. Bila sam lijena glupača, ružna i debilna. Ovo me u početku vrijeđalo, a kasnije sam shvatila kako u napadu bijesa ne zna što govori”

Pedijatrica mi je govorila da previše dramatiziram. Kao da sam luda majka koja zdravo dijete pravi bolesnim. Odlučila sam potražiti stručnu pomoć. Dogovorila sam razgovor kod dječje psihologinje. Ona me donekle utješila. Rekla mi je da sam dobra majka, ne radim ništa krivo. Jednostavno imam malo zahtjevnije dijete. Preporučila mi je da Mateu zbog socijalizacije što prije upišem u vrtić. Krenula je odmah nakon trećeg rođendana. Njezina vrtićka teta bila je fantastična. Odmah je prepoznala kako je Matea specifična djevojčica i silno se trudila da je uklopi u grupu. I dobro se snašla.

Imala je nekoliko prijateljica, a njezino ponašanje bilo je donekle korektno. Teta mi je ponekad prijavila njezine nepodopštine. Jednom ju je zatekla u WC-u. Stajala je pokraj lavaboa iz kojega su curili slapovi vode, a na podu je bio razbacan toaletni papir. Matea se samo smijuljila. Nije joj bilo jasno da je napravila nešto zabranjeno niti zbog čega se teta ljutila. Kasnije više nikada nije ponovila ovu glupost. Mislim da je vrtić bio jedino mjesto u kojem je Matea bila poslušna. Kod kuće je nastavila po starom. Njezin je nemirni karakter najviše dolazio do izražaja na proslavi dječjih rođendana.

Traumatične proslave dječjih rođendana

Slavili smo Petrin drugi rođendan. Pozvali smo rodbinu i prijatelje s malom djecom. Klinci su se zajedno igrali i puhali svjećice na torti. Matea je neprestano izazivala sukobe, plakala, svađala se i vrištala. Ponašala se sebično. Nikome nije dala svoje igračke. Jedna djevojčica slučajno je posegnula za plastičnom čašom na kojoj je pisalo Mateino ime. Matea se ponovno bacila na pod i udarala glavom o fotelju. Nakon toga je naglo ustala, otrčala do djevojčice, otela joj čašu iz ruke i prolila sok po podu. Bilo mi je užasno neugodno.

Matea s mamom Ivankom, tatom Antom, sestrom Petrom i braćom Mihaelom i Dujom
MATEA S MAMOM IVANKOM, TATOM ANTOM, SESTROM PETROM I BRAĆOM MIHAELOM I DUJOM

Naši gosti pravili su se kao da se ne događa ništa posebno. Kao da su njezini ispadi bijesa potpuno normalni. Očito su već naučili što mogu očekivati od naše posebne djevojčice. Matea je oduvijek imala problema s koncentracijom. Niti s jednom igračkom se nije mogla igrati duže od pet minuta. Jednostavno bi je bacila sa strane i pronašla drugu zabavu. Nikada nije dovršila partiju Čovječe ne ljuti se. Kada su se ostala djeca na ulici igrala graničara, ona je stalno izlazila s terena i onda se ponovno uključivala u igru.

Bezbroj puta sam od drugih čula ovo: “Joj, vaša Matea je tako lijepa. Zbog čega se onda tako čudno ponaša”. Ludila sam. Zar ti ljudi misle kako izgled definira nečiji karakter? Znala sam da nas ljudi u Metkoviću ponekad ogovaraju, zgražaju se nad Mateinim ispadima i komentiraju moju popustljivost. Odlučila sam ih ignorirati. Nisam imala vremena za njihove priče. Ionako sam bila previše zauzeta i zabrinuta. Na upisu u prvi razred osnovne škole Matea nije prošla testiranje.

Cijelo prvo polugodište sjedila sam s njom u školi

Školska pedagoginja rekla mi je da ne brinem. Predložila mi je da dođemo na jesenski upis. Do tada će Matea sigurno sazrijeti. “Ne možete vjerovati koliko djeca napreduju u samo nekoliko mjeseci”, objasnila mi je. Tijekom ljeta nije se dogodila neka radikalna promjena. Matea je i dalje bila prilično nemirna. U rujnu je ipak upisala školu. Tada je počeo pravi pakao. Moja curica je već prvog dana škole izjavila kako ne ulazi u zgradu bez mene. Nema šanse. Ili zajedno, ili nikako. Ponovno je počela histerično plakati. Ostala djeca su se pozdravljala sa svojim roditeljima.

Matei su dijagnosticirani ADHD, disleksija i disgrafija
MATEI SU DIJAGNOSTICIRANI ADHD, DISLEKSIJA I DISGRAFIJA

Svi su bili sretni i nasmiješeni. Samo je Matea vrištala. Popustila sam. Zamolila sam učiteljicu da me pusti u razred. Naposljetku sam cijelo prvo polugodište provela s Mateom u klupi, išla sam s njom u školu. Bila je potpuno nezainteresirana za gradivo. Prva dva sata, dok je još bila odmorna, ponašala se prilično pristojno. Međutim, kada joj je popustila koncentracija naglo je postala nemirna. Najprije je lupala nogama o pod, zatim je vadila olovke iz pernice i gužvala papire iz bilježnice. Stalno se vrpoljila i tražila moju pažnju.

Bezuspješno sam je pokušavala umiriti i skrenuti joj pažnju na učiteljicu. Šaptala joj kako učiteljica govori baš fora stvari. Preklinjala sam je da se smiri. “Zlato, molim te budi dobra”. Matea me potpuno ignorirala. Nije se obazirala na začuđene poglede ostale djece u razredu. Bližio se kraj prvog polugodišta. Kod kuće smo dobili Internet. Odlučila sam istražiti njezino ponašanje. Sigurno nisam jedina žena sa zahtjevnim djetetom. Saznala sam za Centar inkluzivne potpore Idem, odnosno udrugu za stručnu pomoć djeci s posebnim potrebama u ponašanju.

Kako smo konačno otkrili što se događa s njom

Plačnim glasom objasnila sam im kako sam na rubu snaga. Savjetovali su mi da Mateu testiram u Klaićevoj bolnici. Defektolog je odmah postavio dijagnozu. Matea ima poremećaj pažnje i koncentracije, odnosno ADHD, te disgrafiju i disleksiju. Rekao mi je kako ovaj poremećaj nije strašan. “Vjerujte mi, ADHD je sve učestalija pojava. U ovoj bolnici roditelji čuju tisuću puta gore dijagnoze”, rekao je. Ipak sam bila prestravljena. Moram priznati da nikada prije nisam čula za ADHD. U to vrijeme se nije toliko govorilo o hiperaktivnoj djeci. Defektolog mi je savjetovao da Mateu svakako ispišem iz škole.

“Jedna djevojčica slučajno je posegnula za plastičnom čašom na kojoj je pisalo Mateino ime. Matea se ponovno bacila na pod i udarala glavom o fotelju. Nakon toga se naglo digla, otrčala do djevojčice, otela joj čašu iz ruke i prolila sok po podu”

Zbog izrazite hiperaktivnosti mora se školovati prema prilagođenom programu. Sljedeće godina Matea ponovno je krenula u prvi razred. Ovoga puta početak je bio znatno lakši. Prije početka nastave učiteljici sam rekla kako Matea ima ADHD. Matea je učila koliko je mogla. Klinci su u početku prihvatili njezin poremećaj. Sve je bilo okej do četvrtog razreda kada su počela prva izrugivanja. Djeca su joj govorila da je glupa i zločesta, ismijavala su se njezinom rukopisu i izbjegavala njezino društvo. U tome je prednjačio jedan dječak. Razgovarala sam s njegovim roditeljima.

Uopće me nisu razumijeli. Optužili su me da se bavim dječjim poslovima. Na povratku kući posjela sam Mateu za stol i ispričala joj priču o čovjeku koji je prijatelju donio dar. Međutim, ovaj ga je hladnokrvno odbio. “Što misliš, tko je na kraju dobio poklon”, pitala sam. Naravno da nije znala na što ciljam. “Onaj koji ga je pokušao pokloniti”, objasnila sam joj. Tako sam joj objasnila da sve sve ružne riječi ostaju onome koji ih izgovara. Matea se samo mora praviti da ih ne čuje. Mora ih ignorirati. Kasnije mi je često prepričavala zgode iz škole.

Ljubavni jadi hiperaktivne djevojčice

Redovito mi je priznavala kada su joj se djeca ismijavala. “Nemoj slušati što govore. Te riječi su odraz njihove kulture i odgoja”, tješila sam svoju djevojčicu. Krajem četvrtog razreda osnovne škole Matea je ostvarila pravo na osobnog asistenta u nastavi. Mislim da je upravo zbog te predivne žene uspjela završiti osnovnu školu. Asistentica ju je znala smiriti kada bi postala nemirna, najčešće razgovorom. U šestom razredu Matea se prvi put zaljubila. Kod kuće se pohvalila kako ima dečka. Simpatije, nažalost, nisu bile obostrane. Jedan dan se vratila kući prilično potištena. Izjavila je da više ne želi ići u školu. Njezin dečko je ne voli.

Mogu pretpostaviti što se toga dana dogodilo u razredu. Matea je klincu agresivno pokušala objasniti da ga voli i želi da budu zajedno. Mali se najprije zacrvenio, ona je nastavila s inzistiranjem: Dečko joj je na kraju odbrusio da ga ne zanima. Tko zna, možda joj je izgovorio i puno gore stvari. Nikada joj nisam mogla objasniti da postoje situacije u kojima mora biti taktična. Ona ne zna taktizirati, mora postići sve što želi, i to odmah. Najgore scene događale su se u dućanu. Jednom prilikom uletjela sam u kvartovsku trgovinu kako bih kupila kvasac za makovnjaču.

Matea je poželjela čokoladu Seka. Najprije me pitala može li je dobiti. “Ne možeš. Danas si pojela sladoled”, odgovorila sam. Onda je, potpuno očekivano, krenula ružna predstava. Devetogodišnja djevojčica počela je vrištati i nazivati me ružnim imenima. Prodavačica, koja je znala za naš problem, samo je šutjela, ali su se ostali kupci okretali prema meni. Očekivali su moju reakciju. Ja sam povisila ton i rekla joj kako idem kući. Može mi se pridružiti kada završi s urlanjem. Izašla sam iz trgovine i nastavila hodati prema našoj ulici.

Njezine scene za blagdanskim ručkovima

Za dvadesetak sekundi iza sebe sam čula užurbane korake. Matea je popustila, smirila se i potrčala prema meni. Često mi je znala izgovoriti ružne riječi. Obraćala mi se onako kako djeca ne smiju razgovarati sa svojom majkom. Bila sam lijena glupača, ružna i debilna. Ove riječi su me u početku jako vrijeđale, a kasnije sam shvatila kako Matea u napadu bijesa ne zna što govori. Njezin nemir najčešće je dolazio do izražaja za stolom, posebno blagdanom.

Užasno se ljutila kada bih je upozorila da mora žvakati, odnosno da ne smije gutati neprožvakanu hranu. Jednom prilikom, kada je imala deset godina, u ruke je uzela jako oštar nož. Oko nje su sjedila ostala djeca. Naredila sam joj da ga ispusti iz ruke. Matea me je poslušala. Sljedeću sekundu bacila je tanjur na pod. Tanjur se razbio, meso se rasulo po podu, a komadići masnih krumpira završili su na zidu. Ostala djeca su me bojažljivo promatrala. U početku sam ih smirivala i govorila da se ne trebaju bojati. Matea nije opasna. Kasnije su se navikli na ovakve situacije.

Mislim da je Petra podnijela najveći teret. Cijelu osnovnu školu išla je s Mateom u razred. Pamtila je sve njezine zadaće i pomagala joj u učenju. Često ju je branila i svađala se s prijateljima. Užasno se iscrpljivala pokušavajući drugima objasniti zbog čega se Matea neobično ponaša. Govorila im je da ona nije zločesta, nego sam drugačija. Ponekad joj je zbog Mateinog ponašanja bilo jako neugodno. Uvjerena sam da je upravo taj odnos Petru formirao u odgovornu i zrelu curu.

Predrasude koje ljudi imaju o ADHD-u

Prije upisa u srednju školu Mateu sam odvela na tzv. profesionalnoj orijentaciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Tamo su nam savjetovali da je upišemo u školu za pomoćnog kuhara. Matea je završila u razredu s još šestero djece koja se školuju po prilagođenom programu. Često pričamo o njezinoj budućnosti. Ona je jako maštovita. Svaki dan ima neke nove ideje. Dugo je htjela biti pjevačica. Prije dvije godine danima nas je gnjavila da je prijavimo na Super Talent, nije bila svjesna da nije talentirana za glazbu. Nikako joj nismo mogli objasniti da bi se mogla osramotiti. Odustala je tek kada je poželjela biti glumica.

Nikada ne razmišljam o njezinoj budućnosti i ne opterećujem se njezinim ocjenama. Jedino želim da bude sretna i samostalna. Neki ljudi me možda doživljavaju mučenicom. To nije istina. Matea je bila zahtjevna djevojčica. Uvijek sam je morala nadzirati. Nikada je nisam mogla ostaviti samu s drugom djecom. Bojala sam se incidenata. Mogla bi se s nekime posvađati ili potući. Na cesti sam se nagledala brojnih osuđujućih pogleda. Uvijek sam znala što takvi ljudi misle: “Kakva je to mama koja ne zna smiriti svoje dijete”. Znala sam da me nitko ne razumije, ljudi ne znaju da se ADHD ne može pobjediti.

ADHD-ovci se ne mogu do kraja smiriti, nego samo nakratko umiriti. Matea je većinu djetinjstva bila teška djevojčica, ponekad i neizdržljiva, ali je mene učinila boljom, strpljivijom i tolerantnijom osobom. Od ADHD-ovaca se može mnogo toga naučiti. U tom svom nemirnom svijetu Matea uvijek prepoznaje dobre ljude. Kao da u sebi ima neki detektor. Ponekad se u šetnji gradom iz čista mira nasmiješi nepoznatom čovjeku. Onda mu poželi potrčati u zagrljaj. Jedva je uspijem zadržati. Odmah znam da je pokraj nas prošao dobar čovjek. To mi je otkrila moja hiperaktivna cura, ista ona koju su drugi ljudi tako olako prozvali zločestom.

Facebook Comments
Source :

telegram.hr

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *