ISPOVIJEST NESRETNE TUZLANKE! Ostala sam trudna ali ne sa svojim mužem

Udata sam, iako to već odavno nisam. Kao žena i kao supruga, tražila sam malo, ali ni to dobijala nisam. Trudila sam se, godinama, da od svoga supruga napravim oca i da konačno postanem majka. Međutim, izgubila sam godine, najbolje godine svoga života… Ali svako zlo za neko dobro, tako bar narod kaže…

Ovim riječima za portal Fresh Press svoju ispovijest započela je 38-godišnjakinja iz Tuzle koja je za jednu noć izgubila sve za šta se u životu borila, ali jedna noć sve je promijenila. Njenu ispovijest prenosimo u cijelosti:

“Zovem se, pa recimo da se zovem Marija. Imam 38. godina i cca 10 godina sam u braku s čo’ekom tri godine starijim od mene. Sa suprugom živim u porodičnoj kući koja se nalazi u jednom tuzlanskom naselju, nedaleko od centra grada. Nemamo djece. Pokušavali smo toliko dugo da smo se umorili… odustali. Ko je kriv? Nije ni važno.

Oboje smo zaposleni. Oboje mnogo radimo. Toliko vremena provodimo van kuće, da smo zaboravili da živimo skupa. Naš topli dom postao nam je poput hotela, gdje se istuširamo, prespavamo i s zorom na posao krenemo. Udaljili smo se jedno od drugog. Ko je kriv? Nije ni važno.

Preokupirani smo poslom, neosnovanom potrebom za novcem, za tim komadima papira koji u suštini vrijednost i nemaju, bar ne onoliku koliku smo nas dvoje imali, a olako gubili…

Ne volimo se više?

Volimo se, bar smo se tada voljeli. Međutim, mi se nismo voljeli u našem bračnom krevetu. Štaviše, rijetko kad bi me i poljubio. Bila sam tužna, emotivno nestabilna i fizički nepoženja… Taj period nezadovoljstva trajao je mjesecima, a i da budem iskrena, prestala sam se truditi. Prestala sam biti supruga onda kada nije bio u stanju ni prepoznati kada nisam kod kuće… Imam osjećaj da, kada me ne bi bilo tri dana, da ne bi ni primjetio.

A, nije me bivalo… ni noćima ni danima. Ponovo sam počela da živim punim plućima i da radim sve ono što nisam mogla, a jako mi je nedostajalo. Znam da nisam smjela, ali nisam više mlada. Godine su prolazile, pored mene, uzalud. Jednu noć, prije možda dva mjeseca, s kolegom sa posla otišla sam predaleko. U njegovom automobilu sve je počelo i završilo. Sretna sam bila, zadovoljena, zadovoljna ali i posramljena.

I onda, jednoga dana, nakon što sam prije toga danima sumnjala, vratila sam se od doktora, te poslala sam poruku svom suprugu u kojoj sam napisala da želim razvod. Sigurno se pitate zašto!

Ko je kriv? Bitno je!

Taj dan vratila sam se od doktora i, umjesto da se vratim na posao, otišla sam kući. Osjećanja su bila pomiješana. U jednom momentu bila sam sretna. Dobila sam ono što sam najviše željela. Međutim, bila sam i nesretna jer to nisam dobila od čovjeka kojeg sam voljela… nekad.

Trudna sam. Sa mužem nisam skoro godinu dana, ako ne i duže, imala seks. Ostala sam trudna s kolegom sa posla koji je takođe, kao i ja, u braku. Krivila sam sebe… Sve ove godine mislila sam da sam ja ta zbog koje ne možemo osnovati porodicu. Sada sjedim u dnevnom boravku, s rukom preko stomaka i s blagim osmijehom na svom licu. On je kriv. Bilo mi je lakše, ali šta sad…

Odlučila sam tražiti razvod braka jer, to je bilo sve samo brak ne. Želim roditi dijete. Želim biti majka. Sama ili bez supruga, želim voljeti svoje dijete. I, tako je i bilo…

Suprug kao da je čekao da prva napravim korak, da dignem ruke od svega. Boljelo me što je ravnodušan bio, ali to mi je samo govorilo koliko malo mu je bilo stalo, do mene do nas.

Danas sam sretna žena, s sinom i s suprugom koji nas oboje neizrecivo voli. Sjetim se muškarca kod kojeg sam srce ostavila. Sjećanja bole, boli i duša, bole i te mlade godine. Međutim, jedan pogled u oči moga sina i bol prestaje i život nastaje.

FOTO: Ilustracija

 

Izvor: exyugoslavija.com

Facebook Comments

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

X Close